Paradoks o kritičaru: Jan Kott u tekstosferi kulture.

Ime Jana Kotta nije ime tek još jednog znamenitog kritičara dvadesetog stoljeća, u ovome slučaju ujedno i dionika ugledne poljske kazališne i književne kulture (...). U pitanju je kritičar čiji su teorijski stavovi i tumačenja takvih velikana dramske riječi kao što je Shakespeare radikalno izmijenili percepciju odnosa drame i kazališta, književnokritičkih čitanja i režije, baštine i suvremenosti. Njegov je odjek u hrvatskoj kazališnoj kritici šezdesetih i sedamdesetih bio izniman i dalekosežan, pa su mu se i stavovi i formulacije dovinuli do statusa sažetih i prepoznatljivih referenci na čitav kompleks prijepornih pitanja kazališne prakse, pretvarajući se, kako Blažina veli, u "interpretativne formule" i "opća mjesta", koja prijete da prekriju daleko raznolikiji krajolik Kottove kritičke refleksije. Uza sav ugled, naime, koji je i u nas i u inozemstvu svojedobno uživao, Kottov opus poznat je ipak tek u svojim odabranim odlomcima, te nikada do sada nije bio ovako složeno, obuhvatno i iscrpno prikazan, sa svim obzirnostima prema njegovoj mnogolikosti, kulturnome i političkome, ali ponajprije tumačiteljskom angažmanu, a onda i kontekstu, matičnom i europskom, u kojemu je djelovao.